Ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja je mreža bilateralnih poreznih sporazuma, od kojih su mnogi osmišljeni prema modelu predloženom u OECD, služi kao sredstvo izbjegavanja dvostrukog oporezivanja. Porezni sporazumi obično određuju na koji način i hoće li porezne stope vrijediti za dohodak koju su državljani jedne zemlje zaradili u drugoj. Porezni sporazumi su bilateralni, a dva potpisnika utvrđuju koje stope su primjenjive na koju vrstu dohotka. Pojedinačna bilateralna porezna nadležnost, onako kako je određena poreznim sporazumima, posebno je važna za društva kojima je prvenstvena aktivnost izvoz u druge zemlje a ne obavljanje djelatnosti u toj zemlji preko 'stalne poslovne jedinice'. Takva jedinica prije bi se odnosila na proizvodnu djelatnost. Društvo koje se bavi jedino izvozom ne želi da se bilo koji dio njegove inozemne dobiti oporezuje u zemlji uvoza. Porezni sporazumi definiraju 'stalnu poslovnu jedinicu' te određuju od čega se sastoji ograničena prisutnost društva u porezne svrhe. Ti sporazumi, također, najčešće dovode do smanjenja stopa poreza na kamate i/ili dividende između dviju zemalja potpisnica, s tim da samo pregovaranje o sporazumu služi za otvaranje i proširenje poslovnih odnosa dviju zemalja. Ovakvi sporazumi važni su kako za multinacionalne kompanije koje posluju preko stranih povezanih društava i stječu aktivnu dobit, tako i za samostalne ulagače koji primaju tek pasivnu dobit u obliku dividendi, kamata ili prava korištenja (royalty).