UGOVOR između dviju strana (osiguravatelja i osiguranika) u kojem osiguravatelj (obično osiguravajuće društvo) pristaje obeštetiti osiguranika za jasno definirane gubitke. To čini u naknadu za plaćanje redovite PREMIJE. IJ suštini, to je metoda prebacivanja RIZIKA od pojedinca na veću skupinu (skupinu svih onih koji plaćaju premije osiguravatelju).
Postoje dva glavna tipa osiguranja:
• Osiguranje od nezgoda. Kod njega ne postoji sigurnost da će se osigurani rizik dogoditi. Najčešći oblici tog tipa osiguranja su osiguranje od nesreća (automobili, brodovi, avioni), od oštećenja zgrada i od bolesti.
• Životno osiguranje. Ono od čega se osiguranik osigurava neizbježno će se dogoditi: njegova
smrt. Jedina je neizvjesnost kad će to biti. Životno osiguranje zastupnici prodaju ljudima tradicionalno izravno u njihovim domovima; druge tipove osiguranja prodaju agenti koji usklađuju potrebe klijenata s osiguravajućim policama dostupnima na tržištu. Agenti se uvelike koriste zato što se uvjeti različitih polica znatno razlikuju i mogu biti izrazito složeni. Ljudima je teško tražiti i kupovati policu kao što bi kupovali torte.