Razbijanje mitova: slučaj Island

 

U javnosti odnosno medijima prevladava slika kako je Island proveo potpuno heterodoksnu politiku i/ili pronašao neki novi model izlaska iz krize koji u potpunosti odstupa od preporuka MMF-a, Svjetske banke ili Europske komisije. Međutim, nakon detaljnije analize ekonomske politike od početka krize može se doći do prilično drukčijeg zaključka

Kad se financijska kriza počela „prelijevati“ iz SAD-a u Europu u rujnu 2008. godine, jedna od prvih zemalja koja se suočila s posljedicama zamrzavanja globalnog financijskog tržišta i panike bio je Island. U samo nekoliko dana na Islandu je došlo do kolapsa 85 posto bankarskog sustava, a država je preuzela kontrolu nad tri najveće banke. Istovremeno je posao izgubilo više od 10 posto stanovništva, budući da su financije i bankarstvo bili vrlo važna gospodarska grana, a valuta je u nekoliko mjeseci izgubila gotovo 90% vrijednosti što je u maloj (mikro) otvorenoj ekonomiji dovelo do značajnog porasta cijena i vrijednosti dugova.

Iako su vijesti s Islanda u prvih nekoliko mjeseci bile zanimljive europskim i svjetskim medijima vrlo brzo je došlo do preusmjeravanja pažnje na (puno veće) zemlje PIGS-a (Portugal, Italija, Grčka, Španjolska). Budući da se o događajima i gospodarskom stanju Islanda nije previše pisalo pojavile su se špekulacije da je „medijska izolacija“ Islanda posljedica činjenice da su građani ustali protiv financijskog sustava i da su „srušili moćne bankare“ te da je Island poduzeo mjere potpuno suprotne onima koje drugim europskim zemljama preporučuju međunarodne financijske institucije pa da mainstream medijima nije u interesu prenostiti takve vrijesti.

Ne ulazeći u motive medija koji nisu pratili situaciju na Islandu, dok je Grčka prijetila stabilnosti cijele eurozone, u ovom ću tekstu pokušati dati malo širi pogled na informacije koje su o islandskoj situaciji plasirali hrvatski mediji (vjerojatno pod utjecajem stranih izvora). Kao benchmark ću uzeti citat iz tjednika Globus, iako su i drugi mediji prenosili slične informacije:

„Tri godine poslije Island nije na “putu da pronađe put”, nego ga je pronašao. Posudio je dvije milijarde dolara od MMF-a, i u tri godine uspio vratiti ekonomiju na noge. Privatizirane banke koje su napravile dugove vraćene su u državno vlasništvo. Suprotno receptu; “privatiziraj, privatiziraj!”, postupili su po receptu “nacionaliziraj”. To je bilo ključno. Koncept slobodnog, neoliberalnog tržišta baš je na Islandu propao i pokazao koliko je surov. Intervencionizam, ekonomski socijalizam, što god... Islandu je donio izlazak iz krize. U kombinaciji s jakim izvozom, naročito u sektoru ribarstva, potpomognuti turizmom i proizvodnjom aluminija, spašavali su banke, a ujedno i vlastitu glavu i vlastitu ekonomiju. Država se pokazala kao bolji gospodar od privatnika.“ Kako su Vikinzi slomili krizu, Globus, 06.09.2011.

Iz citiranog paragrafa se može zaključiti kako je Island proveo potpuno heterodoksnu politiku i/ili pronašao neki novi model izlaska iz krize koji u potpunosti odstupa od preporuka MMF-a, Svjetske banke ili Europske komisije. Međutim, nakon detaljnije analize ekonomske politike od početka krize može se doći do prilično drukčijeg zaključka.

Krizni menadžment na „islandski način“(?)

Budući da je došlo do potpunog kolapsa financijskog sustava (85 posto bankarskog sektora je bankrotiralo, onemogućen je pristup inozemnom tržištu kapitala, na burzi se gotovo uopće nije trgovalo, valuta je izgubila gotovo 90 posto vrijednosti, tržište novca nije funkcioniralo) Island je, nakon preuzimanja državne kontrole nad tri najveće banke i uvođenja kapitalnih ograničenja, zatražio pomoć MMF-a.

Dana 19. studenog 2008. je potpisan stand-by aranžman u ukupnoj vrijednosti 2,1 milijardu dolara, nakon čega su kroz 2009. godinu uslijedile nove pozajmice nordijskih zemalja u iznosu od 2,5 milijardi dolara te 6,3 milijarde dolara zajma Njemačke, Velike Britanije i Nizozemske, koje su većinom dale namjenski zajam za sanaciju računa njihovih deponenata u islandskim bankama. Dakle, ukupna međunarodna financijska pomoć Islandu u 2008. i 2009. godini iznosila oko 11,4 milijardne dolara ili gotovo 70 posto BDP-a iz 2008. godine.

U suradnji s MMF-om kreiran je ekonomski program kojim su definirani okviri vođenja monetarne i fiskalne politke te proces restrukturiranja bankarskog sustava. Prvi cilj programa odnosio se na stabilizaciju valute i vraćanje povjerenja međunarodnih investitora. Drugi cilj programa je bio srednjoročna stabilizacije javnih financija, a planom je bila predviđena značajna višegodišnja fiskalna konsolidacija. Treći cilj je bio restrukturiranje i uspostava stabilnog bankarskog sustava te implementacija programa razduživanja privatnog sektora.

Stabilizacija valute je bio prvi korak programa i on je uspješno ostvaren uvođenjem kapitalnih kotntrola, koje su još uvijek jednim dijelom pristune. Međutim, u kontekstu „odbacivanja zahtjeva međunarodnih financijskih institucija“ s početka teksta važnija su druga dva dijela programa.

Fiskalna konsolidacija bila je drugi važan preduvjet (i cilj) odobravanja MMF-ovog zajma pa je u suradnji s MMF-om donesen Plan fiskalne konsolidacije koji je rezultirao konoslidacijom u vrijednosti 9 posto BDP-a u razdoblju od 2009.-2011. godine, a provedena je kombinacijom povećanja poreznog opterećenja i rezova na strani rashoda, koje je uključivalo i smanjenje nominalnih plaća javnih službenika za 5-15 posto i zamrzavanje plaća na nekoliko godina, smanjenje porodiljnog dopusta, dječjih doplataka, troškova zdravstvenog osiguranja (povećanjem participacije građana u plaćanju te izmjenama u sustavu kontrole i procjene dohotka građana) i mirovinskog osiguranja (smanjenjem najviših mirovina, izmjenama u sustavu kontrole i procjene dohotka građana), doprinosa vjerskim zajednicama; odustajanjem od mnogih javnih projekata rekonstrukcije i izgradnje (npr. cesta i nasipa) itd. Istovremeno su povećane različite porezne stope te su uvedeni novi porezni oblici.

Snažna fiskalna konsolidacija je rezultirala stabilizacijom javnih financija početkom 2011. godine (kada se primarni suficit približio 0%) i prema očekivanjima MMF-a islandska Vlada je uspjela stvoriti preduvjete za srednjoročnu stabilizaciju duga, uz nastavak (blaže) konsolidacije.

Posljednji cilj programa je također rezultirao uspjehom.

Restukturiranje bankarskog sustava provedeno je 2008. i 2009. godine. Tri najveće banke su podijeljene na „stare“ banke i „nove“ banke. „Nove“ banke su osnovane domaćim sredstvima i dokapitalizirane od strane Ministarstva financija te je u njih prenesena većina domaćih obveza, a kasnije je u njih prenesena imovina i obveze još nekoliko propalih financijskih institucija. U „starim“ bankama ostale su inozemne obveze i potraživanja i one još uvijek ne funkcioniraju, a u vlasništvu su (inozemnih) kreditora. Nakon završetka procesa nezavisne valuacije krajem 2010. provedena je ponovna privatizacija 2 od 3 nove banke, čiji su većinski vlasnici postali raniji vjerovnici „starih“ banaka, koji su većinom inozemnog porijekla.

Zbog mehanizma indeksacije (za CPI ili tečaj) snažan valutni i inflacijski šok početkom krize značajno su povećali dugove stanovništva i poduzeća, zbog čega je u suradnji s MMF-om pripremljen program restrukturiranja duga sektora stanovništva, a restrukturiranje duga poduzeća je definirano kao primarni zadatak uprava novih banaka. Procjene MMF-a i islandske regulatorne agencije pokazuju da je ukupni oprost dugova privatnom sektoru od strane banaka iznosio oko 60 posto BDP-a, od čega se oko 10% odnosilo na dugove građana, a oko 50 posto na dugove poduzeća, pri čemu je najveći dio oprosta duga građana posljedica odluke Vrhovnog suda kojom je valutna klauzula proglašena ilegalnom (međutim, u Islandu banke prema zakonu svim sektorima mogu izdavati kredite u stranoj valuti). Često se ističe kako su „gubitke“ takvog oprosta podnijeli inozemni vjerovnici banaka.

Međutim, problem sa zaključkom da su troškove olakšanja tereta duga snosili strani vjerovnici je u tome, što je veoma teško precizno utvrditi jesu li program olakšanja tereta duga građana po osnovi kredita s valutnom klauzulom financirali islandski porezni obveznici, na čiji je teret provedena dokapitalizacija novih banaka (u iznosu većem od 20 posto BDP-a), ili su ga financirali inozemni vjerovnici koji su nakon dokapitalizacije kupili vodeće banke, ili je teret restrukturiranja duga podijeljen između Islanda i inozemnih vlasnika banaka u nekom omjeru. Naime, ako kupci banaka u vrijeme dogovora o cijeni (uvjetima debt-equity swapa) nisu imali informaciju o približnim troškovima programa olakšanja, onda je bilo moguće da preplate banke i na taj način neizravno financiraju program. Međutim, ako su u tom trenutku raspolagali tom informacijom, onda su njene očekivane učinke uključili u cijenu. U svakom slučaju, odgovor na pitanje o tome tko je i u kojoj mjeri podnio troškove (porezni obveznici ili ino vjerovnici), zahtijeva puno detaljniju analizu.

Island danas

Islandsko gospodarstvo se od 2011. godine oporavlja i raste po stopama od 2-3 posto. Emigracija koja je značajno porasla u prvim godinama krize je smanjena, a Island je dio obveza prema inozemnim kreditorima uspio otplatiti i prije vremena te je uspio djelomično stabilizirati javne financije. Iako se često ističe da je islandsko gospodarstvo oporavak doživjelo zbog značajne deprecijacije valute, uvidom u komponente BDP-a te određene empirijske procjene pokazuju da je ključan faktor oporavka i izvoza proizvodnja aluminija (budući da su ljevaonice koje su se počele graditi 2003. godine od 2010. godine u punom pogonu, a budući da su njihovi većinski vlasnici stranci, veliki dio proizvodnje je namijenjen njihovim domicilnim zemljama; također svjetske cijene aluminija su u od početka krize također značajno porasle). Osim toga, kratkoročno su povećane kvote za izlov ribe, što pozitivno djeluje na proizvodnju i izvoz tog sektora, ali se zbog ugroženosti ribljeg fonda ne može očekivati da će se one dulje zadržati.

Javni dug koji premašuje 100 posto BDP-a i porast poreznog opterećenja srednjoročno bi mogli značajno usporiti ekonomski rast Islanda, a budući da je jedna od temeljnih poluga rasta (financijski sustav) značajno reducirana te da nije vraćeno povjerenje inozemnih ulagača, postavlja se pitanje kakav model rasta će Island pronaći u narednom periodu. Prema riječima aktivistkinje Katrin Oddsdottir, još pet ili deset goina neće se znati je li Island zapravo uspio, tj. jesu li Islanđani postigli nešto veliko ili su samo preživjeli...

Zaključno

Iako je Island uistinu proveo neke nekonvencionalne mjere ekonomske politike, poput uvođenja kapitalnih kontrola, preuzimanja i ponovne prodaje banaka te implementacije nacionalnog programa restrukturiranja duga privatnog sektora, u interpretacijama „islandske priče“ ne smije se zaboraviti nekoliko činjenica:

Međunarodna pomoć koju je Island primio u 2008. i 2009. godini iznosila je gotovo 70 posto BDP-a, što je jedan od povijesnih presedana. Kada bi Hrvatska zatražila takvu pomoć radilo bi se o iznosu od 30ak milijardi eura, što bi vrlo značajno povećalo vanjsku zaduženost.
Provedena je značajna fiskalna konsolidacija od 9 posto BDP-a, koja je velikim dijelom posljedica snažnih rezova (smanjenje plaća, ukidanje transfera, subvencija, smanjenje mirovina i sl.) pa se ne može reći da Island nije „poslušao savjete međunarodnih institucija koje se predlažu drugim europskim zemljama“.
Dvije najveće islandske banke su već nakon 15 mjeseci privatizirane, pri čemu su prvi put u povijesti velikim dijelom u stranom vlasništvu. Dakle ne može se reći da je Vlada Islanda „rekla NE stranim vjerovnicima“ kako se ističe u velikom broju medija.
Island nije odbio MMF već je cijeli gospodarski program proveo u suradnji s MMF-om, a bez inozemnih financijskih stručnjaka bilo bi puno teže provesti izrazito kompleksan proces restrukturiranja bankarskog sektora. Također, bez pomoći MMF-a ne bi uslijedila ni pomoć drugih zemalja.
Island nije spasio banke jer su bile prevelike, a ne zato što su političari „odlučili staviti građane ispred banaka“. Imovina tri najveće banke je bila veća od 800 posto BDP-a, što znači da su jednostavno bile „too big to bail“.
Nove banke su dokapitalizirane, a uz gubitke središnje banke, sanaciju državnih fondova i sl. ukupni troškovi restrukturiranja financijskog sustava iznose preko značajnih 40% BDP-a što znači da će porezno opterećenje u Islandu u narednom periodu biti značajno veće. Javni dug je u 2 godine povećan za 300 posto i sada prelazi 100 posto BDP-a (s početnih 28 posto).
Proces restrukturiranja duga privatnog sektora je velikim dijelom pokrenut i da se osigura profitabilnost i stabilnost bankarskog sustava. Preopterećeni građani i poduzeća ne bi mogli izvršavati svoje obveze, što bi restrukturirani bankarski sustav dovelo u nove probleme.
Guverner CBI, ministar financija i premijer su više puta upozorili da se "islandski recept“ ne može primijeniti bilo gdje već da je on posljedica strukturnih i zakonskih specifičnosti Islanda.
Valutna klauzula je uistinu proglašena ilegalnom, ali je zakonodavni okvir Islanda bio drukčiji od, primjerice, hrvatskog. Također, Islanđanima značajniji problem predstavljaju krediti indeksirani uz CPI, koji su činili i čine većinu plasmana banaka.
Slučaj Icesave kratkoročno može značiti rasterećenje za Islanđane, ali vanjskopolitički odnosi među zemljama su značajno pogoršani što može imati značajne posljedice za Island (blokada sredstava MMF-a u krizi je bio samo jedan od primjera).
Ekonomski oporavak je moguć i uz značajnu fiskalnu konsolidaciju, ako se provedu odgovarajuće strukturne reforme i ubrza proces razduživanja privatnog sektora.
Visoki javni dug i povećano porezno opterećenje mogli bi imati značajan negativan učinak na srednjoročno (dugoročno) kretanje islandskog gospodarstva.

izvor: banka.hr

Objavljeno: 18.2.2013.
Pogleda: 3200
Tagovi: makroekonomija, financijske institucije, krediti, štednja